Kad netko izda zbirku pod naslovom “Znaš li gdje je Špišić Bukovica?”, mnogi će pomisliti da je riječ o zavičajnoj lirici ili nostalgičnom povratku u djetinjstvo. Ali autorica Ivana Lulić ide dublje – njezina je zbirka pjesama iskopavanje vlastite nutrine, potraga za identitetom, iscjeljivanje i posveta.

– Naslov knjige u početku je drugima zvučao kao šala – ime mog sela zvučalo im je egzotično, gotovo izmišljeno. A zapravo, to pitanje nije bilo o Špišić Bukovici, nego o meni. Ne pita se “gdje je to mjesto?”, nego “znaš li gdje sam ja?” –  kaže autorica koja je odrasla u Špišić Bukovici, a danas živi u Zagrebu. U međuvremenu je, kako sama kaže, “upila ono najbolje i iz sela i iz grada”.

Iako knjiga ne opisuje Špišić Bukovicu doslovno, ona progovara o tišini sela, ritmu djetinjstva i svemu što se u čovjeku ureže prije nego što zna da ga oblikuje.

– Bukovica me naučila tišini i osami, Zagreb me otvorio prema svijetu. Još uvijek balansiram između ta dva ritma, ali to sam i dalje ja – samo u različitim brzinama – kaže Ivana.

Posebno mjesto u zbirci ima njezina majka Ankica, kojoj je knjiga i posvećena. 

– Prva sam u obitelji otišla na fakultet, a kad sam u indeks upisala ime oca – kako je tada bilo uobičajeno – vidjela sam razočaranje u majčinim očima (iako to nikad neće priznati). Danas mi ova knjiga znači više od diplome. Kad je prvi put vidjela svoje ime u knjizi, njezina je radost bila duboka – priznaje.

Poeziju je počela pisati još u pubertetu, potaknuta, kaže, prizorom iz susjedstva – napuštenom kujom koja je danima lutala ulicom. Tada još nije znala da će taj motiv postati metafora i za mnoge druge teme: zapostavljene, ranjene i prešućene emocije.

– Pisanje mi je bilo način da to prepoznam, preradim, da se nosim s emocijama koje nisam znala imenovati. Poezija mi je uvijek bila tu – kao alat za disanje – priznaje.

Zbirku je pisala u razdoblju povlačenja – ne zbog bijega, nego zbog povratka sebi.

– Izmakla sam se iz tuđih očekivanja i počela dublje slušati samu sebe – ističe.

Knjiga se ne bavi zavičajem kao prostorom, već kao mjestom unutarnjih krajolika: “odnosima, udaljenostima, stremljenjima, tišinama, nepravdama.” U njoj Bukovica nije samo mjesto – to je ritam, jezik, miris djetinjstva, i – rana.

– Kao prvo mjesto na kojem sam bila voljena, i nevoljena, i prva točka od koje sam se morala odmaknuti da bih se mogla vratiti – dodaje.

Zbirka se dotiče vrlo osobnih tema – identiteta, obiteljskih odnosa, traume. No, Ivana ne dramatizira. Umjesto toga – piše jasno i tiho. Ponekad nježno, ponekad oštro, ali uvijek s integritetom.

– Pisanje mi je često bilo hrabriji čin od suočavanja s nepravdom u stvarnom životu. Na papiru sam jasnija, sigurnija, jer imam prostor za razmišljanje i kontrolu. Iako me strašilo pisati o svemu, osjećaj zadovoljstva bio je neprocjenjiv. Kao da sam konačno sebi dopustila da govorim svoju istinu – kaže iskreno.

Na pitanje ima li pjesmu koja joj je najbliža, Ivana odgovara bez oklijevanja: to ovisi o danu, o stanju duha.

– Kad prepoznajem neravnopravnost, to je „Žene koje šute“. Kad ljubim, to su „Zanat“ ili „Jesen“. Kad želim biti podrška, „Tamo gdje svi znaju naša imena“. Kad želim sama sebi dati više suosjećanja, „Oba života“.

Matej Grgić

Za nju poezija nije forma – već funkcija. Poput pjesme na radiju koja dođe u pravom trenutku i – spasi dan.

– Nevjerojatno je koliko je naše ljudsko iskustvo univerzalno. Nije važno je li pjesmu napisao suvremeni hrvatski pjesnik ili Kinez iz pedesetih. Najvažnije je koliko ćemo se otvoriti jedni drugima da bismo osjetili povezanost i razumijevanje – smatra Ivana.

Ivana je poznata i po glazbenom radu – bila je dio dua Auguste, a radila je i kao glazbena novinarka i menadžerica. No danas se ne želi definirati etiketama.

– Nelagodno mi je misliti u takvim okvirima. Ovakve etikete nose sa sobom puno očekivanja. Osjećam se kao Ivana koja pjeva kad pjeva i koja piše kad piše. Kad se bavim nekim područjem, nastojim dati najbolje što mogu u tom trenutku – objašnjava.

U glazbi je i dalje – kao slušateljica, kritičarka, promatračica. U pisanju također. A između toga – pločice.

– Nedavno sam završila edukaciju iz oblaganja keramikom pa se veselim ljetu i što ću moći vježbati lijepiti pločice i slagati mozaike, igrati se s alatima. Male su to stvari, ali veseli me održavati kreativnost u svakodnevnom životu – motivirano će Ivana.

Iako se mnogi već pitaju što slijedi, nova zbirka, možda roman? Ivana na to gleda drugačije.

– Ne želim previše planirati budućnost. Lennon je to lijepo rekao: život se događa dok smo zaokupljeni planiranjem. Kad se nakupi još malo života, sigurno ću pisati. A možda i objaviti – zaključuje Ivana Lulić.

Za sada je dovoljno da zbirka “Znaš li gdje je Špišić Bukovica?” podsjeti na ono što svi nosimo u sebi – tragove djetinjstva, tihe istine, i pitanja na koja tek učimo odgovarati. 

(icv.hr, žđl)