Nakon petnaest godina predane svećeničke službe u Župi sv. Leopolda Mandića u Virovitici, prečasni Ivica Šoh oproštajnim misnim slavljem u nedjelju, 10. kolovoza, zaključit će svoje djelovanje u ovoj župnoj zajednici. Podsjetimo, odlukom požeškog biskupa mons. Ive Martinovića, preč. Šoh preuzima novu pastoralnu službu kao župnik Župe Našašća svetoga Križa u Orahovici.

OSJEĆAJI SU POMIJEŠANI

Tijekom više od dva desetljeća u Virovitici ostavio je neizbrisiv trag – ne samo kao duhovni pastir i dekan Virovitičkog dekanata, već i kao prvi ravnatelj Katoličke klasične gimnazija s pravom javnosti u Virovitici. Razgovarali smo s ovim župljanima dobro znanim svećenikom i osvrnuli se na njegov dugogodišnji rad na virovitičkom području, svemu onome po čemu će pamtiti ovdašnje vjernike te odlasku koji mu, priznaje, nije tako jednostavan.

– Iskreno govoreći, osjećaji su pomiješani. S jedne strane osjećam veliku zahvalnost Gospodinu što mi je darovao ovu milost i čast da punih petnaest godina budem u službi Župe sv. Leopolda Mandića. Bilo je to vrijeme puno susreta, molitve, blagoslova, ali i izazova kroz koje smo zajedno prolazili – govori.

– S druge strane, i svećenik je čovjek i ima emocije; naravno da postoji i tuga – teško je oprostiti se od zajednice s kojom si toliko dugo bio povezan, koja te prihvatila, podržavala i s kojom si rastao i kao svećenik i kao čovjek. Mnogi su mi postali bliski poput obitelji. Poseban je to odnos koji se ne zaboravlja. Nosim ovu župu i sve njene vjernike u srcu i molitvama, a u meni ostaju mnogi dragi susreti, iskustva i zajednički trenuci koji su me obogatili. Za sve to – Bogu hvala – uvodno se osvrnuo prečasni Ivica Šoh.

Dora Jagarinec

Tijekom petnaest godina u spomenutoj župi bilo je puno trenutaka koji su ostavili dubok trag u njegovom srcu, kaže. Među radosnijima izdvojio je slavlje sakramenata – posebno prve pričesti i krizme kada se osjeti istinska živost vjere u mladima i njihovim obiteljima. Tu su i zajednička hodočašća, župne proslave te razna okupljanja vjernika, prepričava.

– Ne mogu zaboraviti ni pastoralne susrete s bolesnima i starijima – to su bili dirljivi, ali duboko duhovni susreti, gdje se često osjeti tiha snaga vjere. Ti ljudi su me naučili što znači predanje i povjerenje u Božju volju. Teških trenutaka također nije nedostajalo – osobito kada bi nas napustio netko od župljana, posebno iznenada ili u mladosti. Tada se osjeti nemoć, tuga, ali i poziv na još veću blizinu s ljudima, na suosjećanje. I osobno, bilo je trenutaka kada je bilo zahtjevno nositi sve obveze i izazove službe, ali nikada nisam bio sam – Gospodin je uvijek slao ljude koji su bili podrška – ističe.

KAKO BI VOLIO DA GA PAMTE?

Odnos sa župljanima opisao je kao iskren, blizak i uzajaman. Vjernici su ga prihvatili s povjerenjem, što nikada nije uzimao zdravo za gotovo, dodaje. Na pitanje po čemu bi želio da ga pamte, skromno odgovara:  

– Teško je govoriti o tome iz vlastite perspektive, ali vjerujem da će me vjernici pamtiti po prisutnosti – što sam bio tu s njima i za njih, u svim životnim okolnostima. Možda će netko reći da sam bio blizak, jednostavan, dostupan – i ako je tako, onda sam ispunio svoje poslanje. Volio bih da me pamte kao svećenika koji je pokušavao svakodnevno živjeti ono što propovijeda, koji se trudio donositi Krista među ljude ne samo riječima, nego i djelima. Ako sam barem nekima pomogao da se približe Bogu, da osjete Njegovu blizinu, onda mogu mirno reći da je ova služba ispunila svoju svrhu – kaže.

Dora Jagarinec

Svećeničko poslanje ne završava na oltaru, dodaje. U svom je služenju nastojao graditi ne samo duhovnu, nego i životnu kvalitetu župne zajednice, zajedno s vjernicima. Jedan od vidljivijih plodova toga zajedničkog nastojanja svakako su ulaganja u župnu infrastrukturu – uređenje i opremanje župne crkve, obnova i skrb za filijalne kapele, kao i nabava, ugradnja te elektrifikacija zvona.

– Posebno bih izdvojio projekt koji mi je osobito drag – gradnju i postavljanje župnih orgulja. Orgulje su „glas“ liturgije i bogoslužja; njihov zvuk unosi dubinu i svečanost u slavlje sakramenata i pomaže vjernicima da srcem još snažnije sudjeluju u molitvi. No, ako bih morao izdvojiti ono što smatram najvećim uspjehom, to nije građevina niti pojedinačni projekt – to je zajedništvo koje smo izgradili. Vjera koja se ne živi samo nedjeljom, nego i svakim danom u tjednu. To je, vjerujem, najtrajniji i najvrjedniji plod svega što smo zajedno gradili – govori Šoh.

KADA ŽUPLJANI POSTANU – OBITELJ

Nakon tih petnaest godina duboke povezanosti s vjernicima Župe sv. Leopolda Mandića, vijest o premještaju u njemu je izazvala snažne emocije, ali i povjerenje u Božju providnost, kaže.

– Svaki svećenik zna da smo, po naravi svog poziva, uvijek spremni otići onamo kamo nas Crkva pošalje. Ipak, to ne znači da je lako. Nisam na premještaj gledao kao na kraj, nego kao na nastavak puta – samo na novom mjestu. Svjestan sam da Gospodin uvijek ima plan i da nas često vodi onamo gdje možda sami ne bismo krenuli, ali gdje nas itekako treba. U toj svijesti nalazim mir – govori.

Dora Jagarinec

– Župi sv. Leopolda Mandića poručujem: hvala. Hvala na povjerenju, suradnji, molitvi, strpljenju i zajedništvu kroz sve ove godine. Bili ste puno više od župljana – bili ste mi obitelj. Ostanite vjerni Kristu i Crkvi. Neka ono što smo zajedno gradili – molitvu, solidarnost, međusobno poštovanje i ljubav, ne prestane, nego raste i dalje, sada s novim pastirem. Svećenici dolaze i odlaze, ali Krist ostaje. I On je onaj koji vodi Crkvu – dodaje Šoh.

Biti svećenik za njega znači biti most između Boga i ljudi. To nije samo služba – to je život. Kada vidiš da se netko približava Bogu, kako se obitelj ponovno okuplja na molitvu, kako se netko nakon nekoliko godina vrati sakramentima – tada znaš da vrijedi, ističe.

U Orahovicu ide s otvorenim srcem i spremnošću služiti. Svaka župa ima svoju duhovnu „dušu“ i veseli se otkrivanju te posebnosti Orahovice, govori za kraj.

Podsjetimo, u Župu sv. Leopolda Mandića u virovitičkom prigradskom naselju Taborištu umjesto prečasnog Ivice Šoha za župnika je imenovan velečasni Željko Benković, dosadašnji župnik Župe svetog Nikole Biskupa u Podgoraču, inače rodom iz Župe svete Marije Magdalene u Sopju.

(icv.hr, dj)