Vikica (68) i Mijo (73) Abičić iz Orahovice proslavili su zlatni pir, 50 godina braka, ljubavi i zajedništva. A život im je donio uistinu svega, sreće, veselja, ali i tuge, borbe i suza, no sve su prošli zajedno jedno uz drugo, ruku pod ruku. Prisjeća se Mijo njihovih prvih dana, on je rodom iz mjesta Šaptinovci, a supruga mu iz Bokšića mjesta odmah pored i oba su u općini Đurđenovac, kako su se upoznali u prvoj godini njegovog studija ekonomije.
– Prije svega moram reći kako smo oboje djeca sa sela, odrasli uz posao po njivama, voćnjacima i u domaćinstvima s puno životinja i trebalo je puno raditi, radne navike stekli smo kao mali. 1973. studirao sam ekonomiju u Osijeku, a Vikicin brat Vitomir, koji je od mene godinu dana mlađi, je studirao poljoprivredu i mi smo se poznavali pa smo se dogovorili da dođem na zabavu u vatrogasni dom u Bokšić. Došao sam na tu zabavu i svi smo međusobno počeli plesati pa tako i ja s Vikicom, ona je tada bila 16 godina, a ja 21. Brzo smo si nekako prirasli srcu i tako je počelo – priča Mijo te kaže kako su brzo krenuli zajedno, viđali se i vidjeli da je to, to. 1974. u ljeto su već napravili zaruke.
Ustupljena fotografija– U ta vremena su zaruke bile obvezne i običaj ili pravilo kako god, je da budu kod buduće mladenke i tako smo mi kod Vikice kod kuće imali zaruke, svirali su dečki iz Valenovca, sjećam se svirača, zvali su ga Žuti. Godinu dana poslije, 26. srpnja 1975. smo dogovorili svatove, a bilo je zanimljivo jer Vikica nije imala punih 18 godina, nedostajalo joj je 40-ak dana pa je njen tata morao ići tražiti dozvolu da se uda. Ipak, sve je prošlo jako lijepo i veselo – nastavlja Mijo. Vikica kaže kako su to bila lijepa vremena, puno zajedništva i druženja, a dodaje zanimljivost baš oko svatova.
– Kako je meni nedostajalo tih 40-ak dana do punoljetnosti, mislili su mnogi što nismo sačekali tih nekoliko dana, ali bila su takva vremena, znam da je bio neki državni praznik tih dana u srpnju pa smo nekako gledali datum kada su svi ljudi slobodni da možemo sve napraviti kako treba. Svatovi su bili veseli i to je nekako bio naš putokaz za dalje – kaže Vikica. Život ih je nosio dalje, Mijo je završio ekonomski fakultet, a Vikica školu za frizerku.
– Prvo sam dobio posao u ekonomskoj školi u Našicama još prije svatova, ravnatelj je bio profesor Josip Patajac. 1976. morao otići u vojsku da bi se po povratku 1977. ponovno vratio u tu školu i tražio stan da mogu normalno raditi kao i supruga. No, rečeno mi je da barem deset godina moram raditi kako bi dobio stan i tako sam čuo da traže računovođu u tadašnjem PPK Orahovica, današnjem PP Orahovica. Prihvatio sam posao jer sam u ponudi za posao dobio i stan za zaposlenike poduzeća po nižoj cijeni najma, a supruga je počela raditi kao frizerka kod Mire Predragović u salonu i od tada smo stalno tu u ovom lijepom gradu – kaže Mijo koji je od tada cijeli radni vijek proveo u PP Orahovici, a Vikica je 1996. otvorila i svoj frizerski salon.
– Oduvijek mi je to bila želja pa kada smo napravili kuću u Stošićevom šetalištu u Orahovici i preselili, odmah smo u sklopu kuće uredili i salon o konačno sam bila svoja na svom. Godine su brzo proletjele, danas sam u mirovini, ali još uvijek radim na četiri sata jer doista uživam u svom poslu – kaže, a treba reći da je Vikica doista majstorica u svom poslu i cijenjena frizerka u široj okolici.
Vikica i Mijo imaju dvije kćerke, Valeriju (46) i Vesnu (44) te ukupno četvero unučadi, Marka, Elenu i Juliu od Valerije i Nou od Vesne. Život ih nije mazio, sudbina im je donijela tužnih životnih trenutaka, no baš to zajedništvo i velika međusobna ljubav im je dala najveći motiv za dalje.
– 1978. sam bila trudna s prvim djetetom i imala spontani, no već godinu poslije je sve bilo u redu, rodila se naša Valerija, a potom dvije godine kasnije i Vesna. Ipak, tuga nas je zadesila s rođenjem naše treće kćeri Marte koja je rođena s bolešću mozga, rodila se 1996. a umrla 2008, živjela je dakle 12 godina i 12 dana. To je bio jako težak period za sve nas, ali nekako smo to preživjeli, i eto danas smo presretni s četvero unučadi, Valerija ima troje djece i Vesna jedno i baš to je naša najveća životna pobjeda, naše kćeri i naši unuci – priča Vikica.
Ovaj bračni par svojih 50 godina braka proslavio je u krugu uže obitelji i prijatelja, a Mijo kaže kako su pet najvažnijih stvari bile njihove niti vodilje kroz sve ove godine.
Ustupljena fotografija– Razumijevanje, poštovanje, uvažavanje i ljubav i prije svega vjera, to je ono što nas oduvijek vodi u svim našim trenucima i sreće i tuge. Ovdje u našoj kući smo dohranili njenog i mog oca, čak su jedno vrijeme zajedno i bili tu. Nismo ih željeli davati u nikakve domove, bili su kod nas. To je ta snaga obitelji i zajedništva, to je nešto što bi svatko u braku trebao čvrsto držati – kaže Mijo.
Poruku mladima daje Vikica, tvrdi kako ih je valjda sam Bog stvorio vrijedne i radišne i to ih je nosilo kroz život i dalo smjernice.
– Uvijek smo uz svoj redovan posao živjeli i radili s poljoprivredom u svojim rodnim selima. I sada otkako smo u mirovini redovno smo u Bokšiću i Šaptinovcima i radimo zemlju i sve ostalo i opet kažem sve zajedno, to je najvažnije. Danas nekako u braku supružnici žele nekakvu neovisnost, dokazati sebi da mogu sami, ali vjerujte nema većeg i jačeg uspjeha nego kada ga ostvariš s voljenom osobom i s njom dijeliš sve. Život je prekratak, zato je važno uvijek biti jedno uz drugo, to je najveća snaga – kaže Vikica, a Mijo zaključuje:
– Mladi ljudi danas nisu svjesni koliko je obitelj važna, koliko je važno imati nekoga uz sebe, osobu s kojom dijeliš sve, ja sam presretan što mi imamo jedno drugo toliko godina i zato bih volio da mladi to osjete i znaju cijeniti – zaključuje.
(icv.hr, vg)
