ZDRAVKO DELAČ U DESET GODINA SAKUPIO OKO 250.000 PLASTIČNIH BOCA: Novcem od plastičnih boca obnovio krov kuće, putuje po svijetu i pomaže udrugama te siromašnima

Kad su Virovitičaninu Zdravku Delaču prije desetak godina liječnici dijagnosticirali depresiju, njegovi prijatelji, sutkinja Jasna Delić-Janković i njen suprug Neven, nagovorili su ga, dok je bilo najteže, da se trgne i učini nešto za sebe.

– Rekli su mi, moraš se pokrenuti, sve i da skupljaš plastične boce po ulici – sjeća se Zdravko D. početaka svog hobija po kojemu ga danas poznaje cijeli grad. Jer, umirovljeni Zdravko je na ulici dva puta dnevno. Sedam dana u tjednu. Godinama.

SMJENSKI RAD

Svakoga dana od 8 do 12 sati i od 18 do 20 sati pretraži ukupno 80 kontejnera na raznim lokacijama u Virovitici. Bez obzira na kišu, snijeg ili žegu. Iz kontejnera vadi plastične boce koje kasnije predaje u jedan trgovački centar, a potom se baca na drugi zadatak – odvajanje otpada, posao koji građani nisu dobro obavili. Sakuplja ambalažu koja se može, ali i onu koja se ne može reciklirati. Razbacanu odjeću vraća u kontejner za tekstil, baterije sprema u džep i kasnije ih, vozeći se na biciklu, baca u obližnji sandučić za tu vrstu otpada. Plastične čepove sakuplja u posebnu vrećicu, a dio poklanja policijskom službeniku koji će ih iskoristiti za pomoć potrebitima. Boce od deterdženta, ulja i slično odvozi u pripadajuće kontejnere, kao i papir i plastiku koju su Virovitičani odložili s komunalnim otpadom.

– Ne mogu razumjeti kako je nekome teško papir ili plastiku ubaciti u određeni kontejner, iako su udaljeni možda samo nekoliko metara. To me baš smeta – govori nam Zdravko D. pokazujući sva mjesta na kojima građani nesavjesno odlažu otpad. Najviše je osjetljiv na hranu.

– U Pejačevićevoj ulici u kontejneru sam pronašao cijelo pečeno pile i potpuno dobar komad svinjetine. Žao mi je kad ljudi bacaju hranu koja se još može iskoristiti – priznaje Zdravko te kaže kako je od prvog dana najviše osjetljiv na kruh. Godišnje iz kontejnera izvadi oko četiri tone kruha svagdašnjeg.

– Jednoj starijoj gospođi koja ima jako malu mirovinu, a drži kokoši, kruh vozim u Špišić Bukovicu. Ponekad napravim i veći krug u jednom danu – odvezem se u Koriju, Bušetinu, Š. Bukovicu, kako bih poznanicima i prijateljima predao kruh za životinje – skromno kaže Zdravko koji kilometre osvaja isključivo na svom biciklu. Poziva građane da otvore oči i vide kome je potrebna pomoć u hrani. Upravo je on u počecima svog sakupljanja inicirao da ljudi višak kruha ostavljaju u vrećicama pored kontejnera kako bi ga mogli iskoristiti oni koji ga nemaju.

BLAGO IZ POVRATNIH BOCA

I dok mnogi boce sakupljaju da namaknu kunu više u kućnom budžetu, Zdravko ovaj samonametnuti posao radi, kaže, iz – navike.

– U krvi mi je da se krećem, ne mogu biti doma na miru. Prolaznici su mi znali davati novac kada bi me vidjeli da kopam po kontejneru. Nisam htio uzeti. Ako su inzistirali, uzeo sam, ali odmah i dao za milodar u crkvi – otvoreno govori Zdravko te kaže da će boce skupljati i kada im smanje povratnu naknadu jer mu kretanje pomaže da se osjeća zdravo i korisno.

Njegov hvalevrijedan angažman prepoznali su mnogi sugrađani pa mu na ulici ostavljaju vrećice s već odvojenim povratnim bocama. Ponekad mu, kaže, noću i prebace nekoliko vreća punih boca preko ograde u dvorište obiteljske kuće.

– Vjerujte mi, to mi je draže nego da mi netko pokloni novac – radosno priznaje ustrajni sakupljač. Njegova brižno zabilježena statistika, koju dnevno ažurira, svjedoči kako je samo ove godine sakupio 48.000 plastičnih boca pića, oko 5000 boca od ulja i sredstava za pranje rublja i posuđa te oko četiri tone kruha. U desetak godina sakupio je oko 250.000 plastičnih boca, čijom je prodajom zaradio toliko da pomogne i sebi i drugima.

– Živim sam, nemam ženu ni djecu. Ne pijem, ne pušim. Imam malu mirovinu, a sav novac od boca pametno koristim. Nešto ide u štednju, nešto dam u dobrotvorne svrhe i u crkvu.

Pomažem i osobama s invaliditetom. Dio novca iskoristim i da si platim gablec. Od boca sam u ovih desetak godina uspio platiti novi krov. No najviše me raduju putovanja. Bio sam u Meksiku, Parizu, Pragu, Jeruzalemu. Ove godine sam putovanjem na Maltu počastio i obiteljske prijatelje koji su me svojom dobrotom davno spasili od depresije – dirljivo kaže vrijedni Zdravko Delač, koji poručuje da će ga sugrađani na ulici gledati još dugi niz godina. (www.icv.hr, mlo)