“MOJ PRIJATELJ U BENINU” Svaki razred Katoličke osnovne škole godišnje školuje jednog vršnjaka u Africi

Blagdani su vrijeme kada svatko promišlja na koji način može pomoći osobi u potrebi, a upravo jedno takvo promišljanje u Katoličku osnovnu školu u Virovitici donijelo je hvalevrijedan projekt pod nazivom „Moj prijatelj u Beninu“.

U okviru projekta svaki razred ima jednog dječaka ili djevojčicu iz Benina kojeg školuje. Ideja se, kaže ravnatelj, vlč. Mario Večerić, rodila oko Uskrsa 2016. godine, po uzoru na dobar primjer drugih katoličkih škola koje pomažu misijama u Africi.

– U hrvatskoj misiji u Beninu tri su naše časne sestre i mi smo odmah, kad smo saznali kako možemo pomoći, krenuli u sakupljanje sredstava – ističe M. Večerić.

RASTI ZAJEDNO
Svaki razred „dobio“ je svojeg vršnjaka ili vršnjakinju kojoj pomaže u školovanju. Tijekom korizme i adventa učenici u posebnu kutiju ubace po koju kunu, zajedno sa svojim učiteljicama, mentorima i drugim djelatnicima škole. Tijekom godine, cilj je skupiti stotinu eura po svakom razredu.

– Toliko, naime, stoji školovanje jednog djeteta u Beninu za cijelu godinu. Uz knjige, tim novcem osigurava mu se hrana i odjeća. Neka djeca dolaze iz obitelji u kojima ih je i do desetero, neka djeca su siročad pa žive u internatima koji se također financiraju iz takve pomoći. Uvjeti života su teški, bez vode, struje, a hrana se temelji na dvije, tri namirnice – o situaciji u Beninu govori M. Večerić.

U PRAVE RUKE

Po novac koji virovitički školarci skupe jednom godišnje dolazi jedna ili dvije časne sestre iz same misije. Uvijek donesu i novu fotografiju vršnjaka kojemu djeca pomažu u školovanju, s novim informacijama što radi, što uči, što se događa u njegovom ili njenom životu…

– Na ovaj način, djeca rastu zajedno s prijateljem u Beninu, gledaju kako se mijenja, saznaju više kako živi. U radu s djecom jako nam je važna ta socijalna dimenzija u odgoju. Odgajamo djecu da budu osjetljiva za potrebite, da odrastu u odgovorne ljude koji će imati srca za druge i znati pokazati svoju solidarnost na djelu – ističe ravnatelj koji kaže kako su djeca s oduševljenjem prihvatila inicijativu pomoći prijatelju u dalekoj zapadnoj Africi.

Časne sestre sakupljen novac, ističe, izravno nose obitelji djeteta ili ih same raspoređuju za potrebe, ako dijete nema roditelja ili skrbnika. Tako se izbjegava lanac posrednika i moguće zloupotrebe te novac uvijek stigne baš u prave ruke i za pravu svrhu.

Nakon osam godina, svaki razred moći će reći kako je jednoj posebnoj osobi, prijatelju u dalekoj Africi, pomogao u najvažnijem koraku do bolje sutrašnjice – obrazovanju. Za to je bilo potrebno samo veliko srce i koja kuna, koja je umjesto za slatkiš ili igračku, završila u kutiji za dobro djelo.

POMAŽU I OSOBAMA U POTREBI KOD KUĆE
Svoju socijalnu i solidarnu dimenziju školarci Osnovne katoličke škole u Virovitici nisu posvetili samo djeci u zapadnoj Africi. Svjesni su djece i odraslih u Virovitici i okolici kojima je teško. Zato se redovno uključuju u akcije pomoći, od kojih je jedna „Tjedan milosrđa“, a koja započinje prvog tjedna adventa. – Cijeli tjedan sakupljamo namirnice za Socijalnu samoposlugu, kako bismo pomogli i ljudima na našem području koji su u potrebi – ističe M. Večerić.

UČENICI TREĆEG RAZREDA SANJAJU O SUSRETU S PRIJATELJICOM KOJOJ POMAŽU

Već tri godine virovitički mališani, učenici 3. razreda Katoličke osnovne škole u Virovitici, rastu zajedno sa svojom vršnjakinjom, kojoj pomažu školovati se u Beninu. Što misle o dalekoj zemlji i uvjetima u kojima odrastaju školarci poput njih, pitali smo cijeli razred. Mali virovitički dobročinitelji imaju samo jednu veliku želju, poručili su nam, a to je  upoznati se s djevojčicom čiju sliku čuvaju u razredu i kojoj pomažu svojom malom žrtvom.

Marko: U Beninu djeca mogu ići u školu i s pet godina, a s ovim novcem koji mi skupimo oni dobiju hranu, vodu, knjige i mogu ići u školu, dobiju za cijelu godinu sve što im treba da mogu preživjeti i učiti. Tamo govore afričkim jezikom.

Leo: Tamo je život drugačiji jer nemaju puno vode i za njih je naša škola kao hotel. Vidio sam na slikama kako naša prijateljica živi i tamo je teško, da ja tamo živim, ne bih možda ni mogao ići u školu jer ne bih imao ni hrane ni vode.

Glorija: Zanimljivo mi je kako oni uspiju tamo živjeti, pričala nam je časna koja je bila tu kod nas. Nemaju ni kapi vode, to je jako težak život. Zato mi je jako drago da mogu pomoći i nekad puno mislim o mojoj prijateljici. Sjetim se ubaciti novčiće u kasicu.

Leo: Želim pomoći djevojčici koja je siromašna, a to mogu tako da dam novac i tako joj mogu pomoći da dobije jelo. Želim joj da bude zdrava i da bude sretna, a ja sam sretan što pomažem njoj.

 

 

UČENICI 4. RAZREDA PORUČUJU DA SE OSJEĆAJU DOBRO JER POMAŽU PRIJATELJU U POTREBI

Učenici četvrtog razreda Katoličke osnovne škole u Virovitici ovog će adventa skupljati novce za svojeg vršnjaka, kojemu pomažu putem projekta „Moj prijatelj u Beninu“. Nastavit će svoje dobro djelo i tijekom korizme, kada će po novac doći jedna od časnih sestara koja je s njihovim prijateljem kojem pomažu baš svaki dan, u okviru hrvatskih misija u toj zemlji. Evo što o sudjelovanju u ovom divnom činu pomoći kažu oni sami.

Marko: Za prijatelja u Beninu skupljamo novce i sa 100 eura školujemo ga cijelu godinu. To je za njega puno novca jer je on siromašan i on sam to ne može skupiti.

Nea: Već dvije godine skupljamo novac, kako bi on imao ne samo za knjige, nego i hranu, odjeću u školi. Mislim da je važno pomagati drugima, a i ja se osjećam bolje kad znam da pomažem.

Marko: Upoznali smo časne sestre koje našem prijatelju odnesu novac koji skupimo za njega i sretne su jer smo škola koja sudjeluje u ovoj vrsti pomoći. Razmišljam kako je mom prijatelju u Beninu sada možda malo ružno, ali mislim da će, kad se školuje, biti jako sretan. Škola će mu omogućiti da napreduje i kasnije dobije dobar posao.

Hana: Pomažem prijatelju u Beninu za školovanje i da ima što za jesti, piti i obući se. Kad smo čuli priču o njemu, jako smo se iznenadili kako živi on i vršnjaci. Mene je iznenadilo kako malo jedu jer u Beninu nema hrane kao kod nas pa hranu štede. Znali smo i napisati pisma pa ih poslati prijatelju kojem pomažemo.

Lucija: Kad sam čula kako žive djeca u Beninu, bilo mi je jako teško, pogotovo jer nemaju hranu i vodu. Da mogu, i osobno bih otišla tamo i pomogla im. Jako bi me obradovalo kada bismo se susreli s našim prijateljem kojem pomažemo. (www.icv.hr, mlo)