Prošle sezone Antonio Babec je igrao u 1. županijskoj nogometnoj ligi. Sezonu je počeo u Rezovcu i nakon nekoliko uvodnih kola, otišao je u Suhopolje, s kojim je osvojio naslov prvaka i bio najbolji strijelac lige.
Ljetos je došlo do velikih kadrovskih promjena u suhopoljskom nogometnom ligašu. Većina iskusnijih igrača napustila je klub, koji se oslonio na mlade nade. Među onima koji su otišli bio je i Babec, koji je prešao u Pitomaču, za koju je igrao na početku svoje karijere. Na kraju jesenskog dijela natjecanja Antonio je, uz Domagoja Jendrašića, najbolji strijelac 4. lige Bjelovar-Koprivnica-Virovitica s područja Virovitičko-podravske županije te je uz Jendrašića i svog mladog suigrača Karla Jakupca sakupio najviše bodova u izboru za igrača kola.
Tim povodom razgovarali smo o njegovim nogometnim počecima, karijeri i planovima za budućnost.
Gdje ste počeli igrati nogomet?
Što se tiče početaka moje karijere, prve nogometne korake napravio sam u Nogometnom klubu Turanovac s osam godina i to je bio lijep početak jedne nogometne priče.
Koji su treneri ostavili najviše traga u Vašem igračkom razvoju?
Treniralo me dosta trenera, ali od samog početka mogao bih izdvojiti dvojac Stjepana Plešu i Zlatka Vukovića koji su me u mlađim selekcijama podučavali vještinama i prenosili mi svoje znanje. Mislim da su oni u tim počecima utjecali na moj razvoj.
U dosadašnjoj igračkoj karijeri 16 puta ste promijenili klub. Malo je klubova u kojima ste se zadržali duže od jedne sezone. Što je razlog čestim promjenama?
Istina je da sam često mije-njao sredinu, ali to je pretežno bilo na relaciji istih klubova, u par navrata su se klubovi spajali, pa se to također računalo pod promjenu sredine. Uvijek sam težio novim izazovima i pokušavao napraviti korak naprijed u svojoj karijeri.
U tim brojnim promjenama sredina najduže ste igrali u Virovitici i Suhopolju. U svakom od tih klubova bili ste ukupno duže od četiri sezone. Zašto ste se u njih nekoliko puta vraćali?
Svoje najduže igračko iskustvo imao sam u Virovitici i Suhopolju. U Virovitici sam praktički proveo svoju mladost, dok sam u Suhopolju odradio zrele igračke godine. U tim dvama klubovima najviše sam se zadržao ponajprije zbog dobroga rada, a zatim zbog prijatelja i suigrača.
Koji Vam je najviši rang natjecanja i u kojem klubu?
Najviši rang natjecanja u kojemu sam se natjecao u kadetskim i juniorskim danima bila je 1. kvalitetna liga nogometne regije Sjever. U seniorskom nogometu prije nekoliko sezona s Viroviticom, a sada s Pitomačom igram 4. ligu skupina Bjelovar-Koprivnica-Virovitica.
Koja je po igračkom sastavu bila najjača momčad za koju ste igrali?
Ne mogu izdvojiti najjaču momčad jer sam na ovoj županiji igrao u svim top klubovima gdje su bili jako dobri igrači. Svaka je momčad bila u vrhu ligaškog natjecanja, tako da na to pitanje ne mogu dati pravi odgovor.
Ovo je drugi boravak u Pitomači, prvi put ovdje ste igrali kao jedanaestogodišnjak, a sada kao iskusan igrač. Tko su “krivci” za povratak u Pitomaču?
Da, u Pitomaču sam prvi put došao s 11 godina na inzistiranje tadašnjeg trenera Pleše i sadašnjeg člana Uprave Darka Tkalčeca kojega iznimno cijenim. Darko je također „krivac“ što je moj sadašnji klub Pitomača. U to doba nam se „potrefila“ izvrsna generacija i te smo se godine prošetali pionirskom ligom. I danas imam par suigrača u seniorskoj ekipi iz te generacije, tako da su i oni utjecali da se ponovno vratim u Pitomaču.
Koje su ambicije Pitomače u proljetnom dijelu sezone?
Ambicije Pitomače su uvijek što bolje se plasirati jer ipak je Pitomača klub s tradicijom i ugledom. Uvijek se cilja na jedno od prva tri mjesta. Mislim da smo za to sposobni jer trener Goran Boslikovski radi jako dobar posao, a momčad se sastoji od niza dobrih pojedinaca kao što su Ivan Begović, Matija Miloš, Milan Prlić, Petar Škrinjar, Hrvoje Zdelar, Valentino Paradinović, Nikola Plavšić. Smatram da u ligi trenutno možemo parirati svim klubovima i uz potporu Uprave i ljudi sa strane, možemo napraviti lijepu pozitivnu priču.
Nakon jesenskog dijela sezone među vodećim ste strijelcima i naj-bolje ocijenjenim igračima lige s područja naše županije. Možete li u jednoj od tih kategorija na kraju sezone biti prvi?
Kada sam dolazio u Pitomaču, bilo je svakakvih komentara, i pozitivnih i negativnih. Mislim da sam svojim igrama i pogocima opravdao status pojačanja. Nadam se da ću i u drugoj polusezoni također nastaviti s takvom statistikom. A što se tiče statusa najboljeg strijelca, ako se prilika pruži i ako bude mogućnosti, da, probat ću je uhvatiti.
Igranje nogometa iziskuje redovite treninge. Kako usklađujete svoj život, poslovne i obiteljske obveze?
Treninzi su također sastavni dio nogometa te se uz obitelj i posao uvijek nađe malo vremena, ali, naravno, nije jednostavno ni lako. Uz kompromis s klubom i trenerom nešto se odradi i samostalno, tako da se pretežno uvijek dobro spremim.
Zimi ste aktivni na malonogometnim terenima u dvorani. Je li zanimljiviji “veliki nogomet” ili futsal?
To je uvijek zezancija među nama igračima, ali kada bih morao izabrati, možda bih se odlučio za futsal jer tim čarima maloga nogometa ipak ne mogu odoljeti.
I MLAĐI BRAT U NOGOMETNIM VODAMA
Za Hrvoja znam da je perfekcionist i da će daleko dogurati
Vaš mlađi brat Hrvoje također je nogometaš. Kakva su očekivanja?
Moj brat igrao je u jačim klubovima, već ima i međunarodno iskustvo jer je rastao uz francuski Metz. Danas je član hrvatskog prvoligaša Gorice. Samim time već je dosta napravio u svojoj nogometnoj karijeri. Poznavajući ga, znam da neće ostati na tome. On uvijek tezi savršenstvu. Pred njim su najbolje nogometne godine i ako ne bude ozljeda, a neke se stvari poklope, mislim da može daleko dogurati.
(www.icv.hr, mš)