Obućari, postolari, cipelari ili šusteri, ovisno kako ih gdje nazivaju, već duže vrijeme su jedna od najrjeđih vrsta obrtnika. Reklo bi se da imaju više naziva za svoju djelatnost nego što ih je na nekom području. Takva situacija je u našoj, Virovitičko-podravskoj, ali i u susjednim županijama. Povodeći se time krenuli smo put Našica u Osječko-baranjskoj županiji i navratili kod umirovljenog obućara Marka Zidara iz Bokšića, koji u tom slavonskom gradu ima malu iznajmljenu radionicu.
– U mirovini sam od 2018. godine, a s obzirom na to da je riječ o deficitarnom zanimanju, obućarstvo mi je prijavljeno kao dodatna djelatnost – kaže nam majstor Marko, te ističe kako je nakon završene osnovne škole za postolara učio u Zagrebu i Karlovcu.
Kući se vratio 1972. godine i zaposlio u obućarskoj tvrtki u Đurđenovcu.
– Sudbina je htjela da tu upoznam djevojku, buduću suprugu Alicu, inače rodom iz Zokovog Gaja u Virovitičko-podravskoj županiji, koja je radila u tvrtki „Borovo” u Vukovaru. Po onoj ”ljubav je jača od mača” ja sam se preselio u Vukovar i tamo se zaposlio. Nakon četiri godine ipak sam se vratio natrag u Bokšić. Već početkom osamdesetih mirisalo je na zlo, vjerovali vi to ili ne – priznao nam je Marko, koji se odmah nakon povratka zaposlio u komunalnoj tvrtki „Rad” u Đurđenovcu i tamo ostao do 1989. godine.
– Ostao bih ja i duže, no jedan prijatelj dao mi je korisnu informaciju da u Našicama nema dovoljno obućara, a ima potrebe za popravkom obuće. Hm, pomislio sam, zašto ne bih pokušao?! Zaposlio sam se u obućarskom kombinatu u Đurđenovcu, a potom smo prijatelj, koji je izrađivao ključeve i ja osnovali vlastiti obrt „Ključarstvo i obućarstvo”. Kakve veze imaju ključevi i obuća? Odgovor je jednostavan, ljudi su tada često davali izrađivati ključeve i popravljati obuću, a mogu vam reći da je to bila dobitna kombinacija pa nismo znali kamo ćemo od silnog posla – sjetio se majstor Zidar vremena u kojem je živio pravu „obućarsku bajku“, kada mu je na vrata radnje znalo pokucati i 40 klijenata dnevno.
S vremenom se broj mušterija smanjio, kao i za kolegu ključara koji je na kraju odustao i stavio konačan ključ u bravu. Marko Zidar ostao je sam, preselio se u lokal u kojem je i danas i nastavlja s tradicionalnim zanimanjem, iako je onih kojih donose čizme, cipele, sandale i tenisice na popravak sve manje.
– Dođe mi tek nekolicina mušterija dnevno za sitne popravke, tako da radim samo tri dana u tjednu. Najvažnije je da obućarstvo neće izumrijeti u meni jer to je posao koji najviše volim i koji me opušta, pogotovo od prije dvije i pol godine kada mi je umrla supruga Alica. Imam dvoje djece i četvero unučadi, pa mi je i to značajna utjeha – govori M. Zidar, koji na radno mjesto putuje gotovo 40 kilometara.
Rekao nam je kako mu je zadatak obuću vratiti u stanje u kojem se može opet koristiti. Koliko će posla imati, ovisi o vrsti obuće, materijalu, oštećenjima. Majstor Marko nekad samo mora zakrpati manju rupu na cipeli, a ponekad i šivati, lijepiti đonove i raditi veće preinake.
– Ponekad mi mušterije donesu nekvalitetnu obuću pa trebam učiniti čudo da je popravim i sredim. Za popravke upotrebljavam uistinu kvalitetan materijal, koji je često daleko kvalitetniji od onog koji popravljam, ali rezultat mora biti vidljiv. Kad je nemoguće „oživiti” raspadajuću cipelu ili čizmicu, pogotovo onu od nekvalitetnog materijala, predlažem mušteriji da kupi druge. Kad se ne može popraviti, ne može – kaže naš sugovornik.
One dane kada nije u svojoj radnji, onda je s obitelji na polju. Sa sinom obrađuje 7 hektara zemlje. Ljubav prema zemlji naslijedio je od svojih roditelja, no obućarstvo mu je ipak draže.
– Vjerujem da ću se njime baviti dok god budem mogao stajati na nogama. Meni to nije samo posao, meni je to terapija po kojoj ću, ako Bog da, još dugo biti među rijetkim obućarima na ovom području – poručuje M. Zidar.
(www.icv.hr, bs)
