Vremena kada smo mislili da “ljudi u plavom” djeluju samo represivno daleko su iza nas, a svakim danom policijski djelatnici se sve više približavaju ljudima i djeluju preventivno, ne bi li ih što bezbolnije upozorili da ne čine ono što bi za sobom moglo povući neželjene posljedice.
Da bi u tome otišli i korak dalje i u našim je gradovima ustrojena Kontakt policija ili Policija u zajednici. Ispočetka je to djelovalo malo neobično, no nije trebalo puno da građani upoznaju svoje “bobije” i shvate da je uzajamna komunikacija između “nas i njih” neprocjenjiva za sigurnost zajednice u kojoj djeluju. Još ako tome dodamo da je odabir kontakt policajaca pomno razrađen, a započinje prvenstveno sa željom policajca da se uključi u taj program, onda je sve još jasnije.
I Virovitica ima svojih pet kontakt policajaca na čelu s policijskim službenikom za prevenciju Policijske postaje Virovitica Ivicom Blaževićem. Oni su svaki dan na terenu, a pokrivaju grad Viroviticu uzduž i poprijeko i, kako bi se reklo, poznaju svaki kutak ovog našeg grada. Uvijek je netko od njih na Gradskoj tržnici, Autobusnom ili Željezničkom kolodvoru, u gradskom parku ili u blizini naših osnovnih i srednjih škola, ali često ih sretnemo da pješače i industrijskom zonom i ostalim perifernim dijelovima grada.
Naravno, da bi saznali nešto o njihovom poslu, ali naravno i o njima samima, morali smo nekoga od njih potražiti. “Naletjeli” smo na jednog od njih, Peru Bićanića iz Suhopolja, koji dužnost kontakt policajca u Virovitici obavlja od samog nastajanja Policije u zajednici u Hrvatskoj.
-E taman ste dobro naišli, jer idućih pola sata na rasporedu mi je upravo ovaj dio grada oko Gradske tržnice – rekao nam je svima dobro znan Pero, jedan od virovitičkih “bobija” kojega skoro svaki dan viđamo u gradu. Zamolili smo ga da na tren zastane i ispriča nam o sebi, jer većina ljudi zna samo da je kontakt policajac, ali možda ne znaju i za neke njegove druge aktivnosti u kojima je angažiran. Pa krenimo redom i s pitanjem: “Pero, daj osobnu kartu”, naravno pod tim smo mislili da nam ispriča priču od samog početka.
– Počet ću s onim, kada sam rođen, gdje i zašto – u svom duhovitom stilu započeo je svoju priču.
– Mjesto radnje Pepelane u općini Suhopolje, gdje sam rođen 1968. godine i završio četiri razreda tamošnje osnovne škole. E kada sam malo odrastao, onda sam postao đak – putnik, pa sam kao i drugi moji prijatelji u više razrede osnovne škole putovao u Suhopolje. Nastavio sam “školska putovanja” sa srednjom školom u Virovitici i maturirao kao ugostitelj – e tu smo zastali jer taj podatak nismo znali. Pero je to primijetio i odmah potkrijepio svoju ugostiteljsku priču.
UGOSTITELJSKA PRIČA
– Tada je ugostiteljstvo bilo prilično rasprostranjeno i ovdje i van granica, tako da si bez problema mogao odmah naći neki posao. Tom logikom sam i ja išao, a nakon škole preselio sam u Zagreb gdje sam svoja prva radna ugostiteljska iskustva stekao u Hotelu Panorama. Kao i druge u to vrijeme, zateklo me odsluživanje vojnog roka, a odmah potom uslijedilo je moje malo duže “radno putovanje” u Njemačku, grad Westerstede i potom Papenburg.
Naravno, razlog “trbuhom za kruhom” bio je i ostao najveći razlog, no ne žalim nimalo zbog toga. U Njemačkoj sam učvrstio svoje ugostiteljsko znanje, ali i neka druga jer sam prije konobarenja, radio sve i svašta i vidio da dosta toga znam raditi. Zanimljivo je da su me moji zadnji dani u Njemačkoj, odnosno Paperburgu zatekli u restoranu koji se zvao “Jugoslavija grill”. Bilo je to tamo početkom 1990. kada se vidjelo da je Jugoslaviji odzvonilo.
Naravno napustio sam “Jugoslaviju” i vratio se u Pepelane i automatski uskočio u policijsku uniformu, jer valjalo je zaštititi svoj rodni kraj od svih onih koji bi ga silom oduzeli. Sa svojom “braćom po oružju” raspoređen sam na sadašnju općinu Suhopolje, te susjedno mjesto Đulovac, sve do 1995. kada sam postao šef smjene operativnog dežurstva policije u ispostavi Suhopolje. Tada je došlo vrijeme da napustim obiteljsku kuću u Pepelanama i da se preselim u Suhopolje gdje i dan danas živim.
Naravno, putovanjima nije bio kraj jer valjalo se radno obučavati za sve izazove koje nudi policijska služba, no to mi je bila čast i zadovoljstvo, ne zbog same uniforme, nego i činjenice da ću biti na raspolaganju svima onima kojima je pomoć potrebna. Prava prilika, da bih zaokružio priču policajca kakvog ja želim biti, je formiranje Policije u zajednici u Hrvatskoj 2005. godine. Odmah sam prihvatio izazov, školovao se u okviru djelatnosti Policijske akademije u Zagrebu i potom dobio mjesto kontakt policajca u Virovitici, gdje sam eto i dan danas i gdje ću najvjerojatnije ostati i do mirovine – bez greške nam je servirao svoj životopis Pero, omiljeni bobi u našoj zajednici koji sto puta dnevno kaže: “Dobar dan. Bok. Kako ste?”, jer ne može proći ulicom, a da ne zastane bar na svakih sto koraka i ne popriča s nekim od naših građana.
HUMANITARAC NA DJELU
-Ta simbioza mene i mojih kolega i naših građana već je puno puta rezultirala prevencijom nekih neželjenih događaja, ali isto tako i raznim drugim vrstama pomoći. Često puta netko ne zna gdje se nalazi odredište kamo trebaju ići, a mi pak znamo sve i tamo ih uputimo. Puno znači samo i poslušati naše građane ili malo s njima popričati. To zapravo i je nit vodilja naše djelatnosti, jer uzajamna komunikacija, poznavanje i poštivanje vodi ka povjerenju i u konačnici sigurnijem i ljepšem življenju svih nas. Osim toga meni ovaj posao donosi puno informacija za ono bez čeg ne mogu, a to je humanitarna djelatnost – rekao nam je Pero čija je krv grupe A+ već 58 puta napunila vrećice na redovnim darivanjima krvi u Gradskom društvu Crvenog križa u Virovitici, ali ima tu i drugih stvari.
– Da bi pomogao ljudima težeg socijalnog statusa bio sam inicijator nekoliko humanitarnih priredbi koje sam realizirao sa raznim udrugama, lokalnom samoupravom, crkvom i naravno uz humano srce poznatih izvođača, glumaca i pjevača s naše estrade koji su rado prihvatili da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. No nije potrebno o tome naklapati jer sasvim je normalno nekom pomoći i to ne treba biti za posebno isticanje. Namjera mi je to činiti i dalje, kad god mi se za to ukaže prilika jer to me upotpunjuje – rekao je Pero koji ima još jednu strast, a to su stara vozila, konkretnije, stari motocikli.
– O da, to mi puno znači. Strast prema starim motociklima seže od prije skoro tri desetljeća, a pokupio sam od nekih svojih prijatelja, pa malo po malo u svoju garažu spremao stare motore, dijelove, postere i ostalo. Započeo sam sa starim motociklom “CZ”, odnosno Češka Zbrojovka, tvrtke koja je proizvodila oružje i motocikle, da bi kasnije nabavio i “san snova” motocikl BMW iz 1951. godine kojeg sam i dan danas ponosni vlasnik. Osim toga imam i jedan vojni bicikl iz 2. svjetskog rata, točnije iz 1941. godine. Te starine su mi veliko zadovoljstvo pa ako netko ima kakvu staru kramu, nek mi se javi, doći će u prave ruke – rekao je s osmijehom i u svom stilu Pero kojega je njegov primopredajnik počeo intenzivno “zvati”, a to je značilo da ga moramo pustiti da nastavi sa svojom dužnosti, jer valja to odraditi, a potom se posvetiti i obitelji, točnije supruzi Katici, jer sinovi Dominik i Domagoj već su odrasli i uglavnom sami brinu o sebi.
Zahvalili smo mu, ne samo na razgovoru, već i onom što čini za sve nas koji živimo u istoj zajednici, posebno u ovo vrijeme kada je svakome od nas prijateljska ruka i topla riječ i te kako potrebna, a kod našeg Pere Bićanića svega toga ima u izobilju.
(www.icv.hr, bs)