Iako u javnosti postoji uvriježeno mišljenje da lovci i ribolovci smanjuju fond životinjskog svijeta, “moderni” lovci i ribolovci to osporavaju.
Naime, kako kažu, objema skupinama je prvenstvena zadaća sačuvati životinjski fond od istrjebljenja i izumiranja, a sve prema zakonima o lovu i ribolovu. Kako bi iz prve ruke čuli njihovu priču, posjetili smo jednu od naših starijih lovačkih udruga LU „Srndać“ iz Virovitice. Predsjednik tog aktivnog društva, koje broji oko 40 članova, je Josip Viljevac koji obnaša tu dužnost od 2011. godine.
– Možda je nekad davno i bilo tako da je lovac čovjek s puškom koji bez plana i programa ustrijeli divljač i odnosi je svojoj kući, no to već odavno nije ni približno tako – rekao je Josip Viljevac te krenuo upravo u tom smjeru koji lovce stvara kontradiktornim osobama.
– Prvo i osnovno je to da je zabranjena uporaba vatrenog oružja bez posebne dozvole, u našem slučaju dozvoljena je isključivo za lov i to prema planu i programu udruge. Drugo pravilo je da lovac da bi ustrijelio određenu vrstu divljači mora imati dovoljan broj bodova koje skuplja na obuci, iskustvo, radnim akcijama i vremenu koje skuplja kao član lovačke udruge. Treće, da postoji točan broj divljači koje se smije ustrijeliti, a i sami znamo da se ne radi o velikim ciframa jer mora se razmišljati o mogućnostima za omasovljenje životinjskog fonda. Kao četvrto, postoje pravila u kojem mjesecu se lovi koja životinja. Naime, točno je određeno koje životinje se love, a koje ne u pojedinom mjesecu, s tim da se u travnju npr. ne lovi niti jedna životinja. U lovstvu se valja strogo pridržavati pravila, jer mi smo ti koji bi trebali davati primjer drugima kako se odnosi prema prirodi i životinjama – napomenuo je predsjednik Viljevac koji je odmah na početku našeg razgovora spomenuo lov kao jednu od sporednih “aktivnosti” lovaca u lovačkim udrugama.
– Zaboravite one pjesme poput „Kad sam bio mlađan lovac ja“ i ostali kada je čovjek otišao u dućan, kupio pušku, pucao u životinje i kući odnosio ulov. Odavno nije tako, a ako i postoji neki takav slučaj onda je riječ o teškom obliku krivolova koji je kažnjiv i ta osoba više nikad ne može biti članom niti jedne od lovačkih udruga. Svaki individualni odlazak u lov smatra se kažnjivim, tako da je sve to pod kontrolom. Kod nas nismo imali takvih slučajeva, ali po mojim spoznajama, svi takvi pokušaji u drugim lovačkim udrugama strogo su sankcionirani. E, kad bi lovci bili takvi, onda ljudi ne bi bez razloga mislili da je ubijanje životinja privilegija lovaca. Zato i postoje nazivi lov i krivolov, a ova potonja riječ je najmrskija u žargonu pravih lovaca za koje smatram da obitavaju i u našoj lovačkoj udruzi – posebno je naglasio Josip Viljevac napomenuvši i njihovu najveću zadaću, brigu za divljač, ali također i za namirivanje štete koju divljač može prouzročiti.
– Najveći problem su nam naleti vozila na divljač ili obrnuto, Naime na našem lovištu koje obuhvaća skoro 7000 hektara nalaze se i zapadna i sjeverna virovitička obilaznica. Na zapadnoj obilaznici npr. postoje oznake divljač na cesti, ali na sjevernoj obilaznici ne. Žalosno je to što se vozač ne može vaditi na ovaj nedostatak, ali svatko bi, kao prvo trebao prilagoditi brzinu kretanja vozila, jer i sami znamo ako idemo sporije manje su nam šanse udarca u divljač, a i ako se radi o udarcu, veće su nam šanse da preživimo prometnu nesreću. Ono što je manje bitno, ali ne i zanemarivo, pogotovo kada se radi o isplati štete, problem je Lovačkog saveza RH koji je od Ministarstva poljoprivrede RH dobio određeni iznos za pokrivanje štete, a ostalo snose lovačke udruge. Taj zakon traje već nekoliko godina i nama u lovačkim udrugama to je daleko povoljnije nego da smo iznos štete na vozilu morali podmirivati sami – kaže Viljevac i objašnjava postupak namirivanja štete.
– U slučaju da dođe do naleta na divljač, zove se Policijska postaja koja na licu mjesta obavlja uviđaj kako je došlo do udarca, odnosno je li vozač osobnog vozila počinio neki prekršaj upravljanja vozilom. Najčešće se utvrdi da nije i u tom slučaju oštećenik se obraća Lovačkom savezu RH i potom slijedi namirivanje štete na vozilu. Životinja koja je udarena pripada lovačkoj udruzi na čijem je teritoriju udarena, a ako je ranjena, zadatak je lovaca da je što prije pronađu. Naravno da na lice mjesta odlazi i predstavnik lovačke udruge koji također evidentira događaj. Druga situacija u kojoj je lovačka udruga odgovorna sankcionirati štetu je šteta učinjena na poljoprivrednim nasadima, najčešće na kukuruzu i pšenici, a manjim dijelom u voćnjacima. U tom slučaju sankcioniranje se provodi kao i u prethodnoj stavci, preko Lovačkog saveza i same lovačke udruge ovisno o teritoriju. Iskoristio bih prigodu da zamolim sve imatelje poljoprivrednih posjeda koji su ih u stanju ograditi da to i učine, a u svezi tog postoji i zakon. Naravno da je najteže onda kada dođe do štete, panika sa svih strana, potrebno je brzo reagirati i nitko ne želi čekati – napomenuo je Josip Viljevac koji je na taj način zapravo započeo temu koja je i najvažnija u radu lovačkih udruga, a to je prihranjivanje životinja.
– Kao prvo, lovci ne hrane nego prihranjuju divljač, jer da ih hrane, onda bi se divljač ponašala kao i domaće životinje. Na našem prostoru obitava jelenska i srneća divljač, crna divljač, odnosno divlje svinje, fazani, zečevi, prepelice, manjim dijelom trčke i naravno nametnici, čagljevi, lisice, kune i dabrovi. Što se ovih zadnjih tiče, iako prave velike štete na drveću, smatra se da je to njihova životna navika i zakonom su zaštićeni. Ista situacija je i s vidrama koje štetu prave ribolovcima, no tu se također radi o zaštićenoj vrsti životinje i pravila su tu jasna, neovisno o mnogim prigovorima. Napominjem, strogo je zabranjeno provoditi određene postupke na svoju ruku i tu nema govora – upozorio je Josip Viljevac napomenuvši da se prihrana divljači obavlja tijekom cijele godine, a pogotovo u hladnijim mjesecima kada je i manje hrane u prirodi.
– Imamo oko 50 hraništa, a prihrana divljači je osnovna obveza za svakog lovca. U posjedu imamo uglavnom kukuruz, pšenicu i nešto voća, ali jedna od najvažnijih stavki je sol, tako da na svakom hraništu mora biti dovoljna količina. Također postoje i pojila i nijedna životinja za to nije zakinuta. Briga o prirastu je također na najvišoj razini, a evidencija koliko i koje će se životinje odstrijeliti mora biti u planu i programu svake lovačke udruge, pa tako i naše. Broj matičnog stada zakonom je određen i tu nema improvizacija. Vjerovali to neki ljudi ili ne, lovci odstrjeljuju mali postotak divljači u odnosu na ukupan broj, osim kada je riječ o divljim svinjama koje se odstrjeljuju tijekom cijele godine što je regulirano zakonom o sprječavanju i prenošenju svinjske kuge – informirao nas je Josip Viljevac ističući i ulogu lovaca u edukaciji pučanstva, posebice mladih generacija u očuvanju životinjskog fonda.
– Lovci su uvijek u raznim pričama za djecu bili pozitivni likovi, a to samo po sebi nameće i važnost njihove uloge, što znači, ne bezrazložno ubijati, nego se truditi da divljači bude što više, ne samo za užitak sportskog lova, nego i za očuvanje naše prirode sa svim svojim resursima. Ponavljam da su se pravila o lovu, kao i uostalom o ribolovu, drastično pooštrila, a svatko od nas koji ima imalo svijesti trebao bi reći da ona takva trebaju i biti, jer ako se mi lovci i ribolovci ne budemo brinuli o životinjskom fondu, onda ga najizglednije neće i biti, jer razno razne udruge koje neprestano proklamiraju čuvanje prirode i životinjskog fonda nemaju nikakav uvid u načine za to, a nikad nisu nahranile ni jednu ptičicu, a kamo li stado divljači. Ne zamjeramo, samo analiziramo razne navode – kaže predsjednik LU „Srndać“ iz Virovitice Josip Viljevac koji je odmah nakon toga otišao u ispomoć zidarima koji su obnavljali fasadu lovačkog doma koju u cijelosti financiraju sami lovci, ne bi li im bilo ljepše i ugodnije u njihovom drugom domu.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)
