Na zemlji smo da živimo, a ne da naglo odlazimo. Niti da živimo u strahu kako većinom živimo. I Isus je proživljavao svoj život u tjeskobi, u strahu. I razmišlja, umaći ili ostati dosljedan; naći kakvu izlaznu strategiju, “iskemijati” kakav licemjeran razlog pomirenja svih sa svima ili postojano kročiti naprijed. I onda uslijed razmišljanja i unutarnjega razgovora s Bogom, nastupa jasan zaokret u vjeri, odlučuje se za pouzdanje u Božji naum i volju za proslavu Boga.
Riječ je o Božjem naumu i volji koji se odnose na njega, a ne koštaju druge ljude. Naime, Isusovo podlaganje Očevoj volji ne znači onu Božju volju na koju se bezobzirno pozivaju izopačeni da vrše svoju samovolju, da osuđuju pa i ubijaju druge. Isus izvršava onu volju kojom neće sačuvati ni svoju vlast ni život, tu nema nikakvih sebičnih razloga da se žrtvuju drugi, nego iz ljubavi prema Bogu i ljudima on sam podnosi sramotu i stradava. Isus izriče da je i došao radi toga časa odluke, radi umiranja u ljubavi za ljude.
Uronio je u nadu da smrću nije svemu kraj i da Bog ne ostavlja čovjeka koji se bezrezervno oslanja na njega. Glas s neba potvrđuje njegovu samostalnu, svjesnu i slobodnu odluku.
Logikom pšeničnoga zrna Isusova smrt ima puno značenje u kontekstu odnosa – smrt nije samo smrt dotične osobe nego je njezin smisao u ljubavi za one koji ostaju poslije Isusa i u tajanstvenom naumu Božjega milosrdnoga obećanja da ne može propasti onaj tko je na Božji način ljubio ljude.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)