Naša zahvalnost stoji na početku i dolazi na kraju. Sveti Pavao u svojim poslanicama navodi četiri oblika molitve: „prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice!“. U oba primjera zahvaljivanje dolazi na kraju. Klasični traktati o molitvi svaki put naglašavaju zahvaljivanje kao najuzvišeniji oblik molitve. Molitva zahvaljivanja izravno nas vodi „žarkoj molitvi“. Ako već sada zahvaljujemo za ono što naše „oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je ikada ušlo u naše srce, a što je Bog pripravio onima koji ga ljube“, podnosimo posebno preobraženje. Naša molitva počinje se zapaljivati kao vatra.
Biti zahvalni za ono što se treba još dogoditi, ali je već pripravljeno, vrijedi truda katkada se okrenuti, meditirajući, prema toj budućnosti i slaviti Boga zbog toga. Tako ćemo znati da je naše zahvaljivanje više od uvjerljive reakcije nekoga dobro odgojenoga djeteta koje je naučilo reći hvala kada nešto primi.
Dobra je stvar započeti dan zahvaljivanjem, makar mu samo rekli: „Hvala ti, Gospodine, što imam nogu na koju mogu obući čarape!“ Premda znamo da nas čeka težak dan s tolikim obvezama, možemo već tada, o tome govoriti Bogu i unaprijed mu zahvaliti. Tako postajemo veći borci i primamo hrabrost za sučeljavanje sa zaduženjima i obvezama. Prisjetimo se dragocjenih prefacija euharistijske liturgije gdje zahvaljivanje doslovno prethodi postizanju spasenja i ozdravljena. „Moj je jaram skladak i moje breme lako“, čujemo Isusa koji nam govori.
Ako unaprijed zahvaljujemo, otkrivamo da je istinita slična tvrdnja. Tko zna, možda Isusov jaram nije ništa drugo doli Duh Sveti kojemu dajemo novi unutarnji prostor. Za zahvaljivanje su nam potrebni misao i sjećanje. Ali i obratno: ako znamo zahvaljivati, osjećamo kako nam je lakše misliti i bolje se sjećamo. Zahvalnost je zapravo sestra začuđenosti.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)